Slika korisnika Luisa Karlosa Dijasa na Flickr uz dozvolu Reconocimiento-NoComercial 2.0 Genérica CC.
Vine a Firenze para olvidarme por un tiempo del Perú y de los peruanos y he aquí que el malhadado país me salió al encuentro esta mañana de la manera más inesperada
Ovako počinje Pripovedač, roman koji nije toliko priznat ali koji je ključan za književno delo Marija Vargasa Ljose. U njemu pripovedač koji je veoma sličan piscu (Vargas Ljosa je ljubitelj onog što je poznato kao metafikcija) opisuje svoja kretanja po Firenci pokušavajući da se udalji od Perua, samo da bi pronašao neke fotografije koje ponovo bude interes za ono što potiče iz Perua. To je nešto što ponekad vrlo dobro prikazuje konfliktivni odnos između Vargasa Ljose i Perua, i jedno od ključeva za razumevanje njegovog književnog dela.
Kao što je već izveštavano na Global Voices, ove godine Nobelova nagrada za književnost je pripala Mariju Vargasu Ljosi. Ali, u stranu skoro jednoglasne čestitke koje su se izjavljivale putem medija i društvenih mreža nakon nagrade, malo je analize o piščevom delu. Ipak, neki peruanski pisci i ljubitelji književnosti već su ispisali nekoliko redova koji pokazuju šta Vargas Ljosa znači za njih i njihovu zemlju. Jedan od njih je Pisac Gustavo Faveron koji u Puente aereo (Vazdušni most) kaže:
…es el autor de las primeras siete novelas adultas que leí en mi vida. … Aprendí muchas cosas sobre el mundo y sobre mi país leyendo a Vargas Llosa, … En los años de mi adolescencia, tuve tres ídolos semejantes. Vargas Llosa fue el primero, el siguiente fue Paul McCartney y el último Stanley Kubrick. … En mi vida, en esos años, y en los años siguientes, pocas personas de carne y hueso fueron tan reales para mí como […] el Poeta, el Jaguar, Lituma, la Pies Dorados, el Periodista Miope, Jum, Galileo Gall, Fushía, Teresita, Santiaguito Zavala, el León de Natuba, Jurema o la Brasileña.
Ali nisu samo likovi iz dela Vargasa Ljose ostali u sećanju, takođe ima i upamćenih fraza o Peruu koje pominje pisac Ričar Primo u blogu Zona del escribidor (Zona tekstopisca) u svom postu posvećenom autoru:
La primera novela que leí de Vargas Llosa fue “Conversación en la Catedral” y – mis amigos más cercanos lo saben – fue la lectura que alteró el curso de mi vida. Aun esta misma mañana, en que que he tenido que pasar por la avenida Tacna, y después de tantos años transcurridos, las primeras frases del libro me parece que reverberaran todavía nítidamente entre sus grises edificios … “automóviles, edificios desiguales y descoloridos, esqueletos de avisos luminosos flotando en la neblina. ¿En qué momento se había jodido el Perú?”
Slika lične biblioteke autora posta
Osim njegove književnosti, Vargas Ljosa je ostao politički aktivan što mu je obezbedilo neposlušne protivnike, pogotovo zbog njegovog seljenja iz levice u desnicu, pa u liberalizam. Broj protivnika se povećao još više kada se početkom devedesetih kandidovao za predsednika. Iz tog iskustava je izašao razočaran u stranačku politiku, kao i u Peru što je i preneo u jednu od svojih najzanimljivijih knjiga, u autobiografiju Riba u vodi.
Ali Mario Vargas Ljosa je neumoljiv mislilac i njegovo objavljivanje da napušta politiku bilo je samo na nivou ličnog učešća kao glavnog aktera, a ne u iznošenju mišljenja. Shodno tome, akademik Kamilo Fernandes piše u svom blogu La soledad de la pahina en blanko (Samoća bele strane) o onome što su po njemu zasluge zbog kojih Vargas Ljosa zavređuje Nobelovu nagradu. Jedna od njih je:
maneja el ensayo con invalorable destreza. Polemista a contracorriente, incendiario en el más ilustre sentido de la palabra, Vargas Llosa es un demócrata que defendió la cultura de la libertad sacrificando, incluso, intereses personales y asumiendo, si fuera necesario, el costo político de hacer una apología de la tolerancia y de la búsqueda de consenso en una sociedad como la peruana, donde es moneda común la corrupción y el arribismo como prácticas consuetudinarias.
Ekipa de insidensija en derečos (Ekipa za nepravilnosti u Pravu), u blogu pod nazivom Kausa husta (Ispravna stvar) objavljuje “šest osnovnih tekstova našeg pisca u odbrani ljudskih prava u Peruu.” Zato što čak i kada je Vargas Ljosa većinu vremena van zemlje, kao i njegov izmišljeni pripovedač u citiranom delu sa početka ovog teksta, uvek posmatra šta se to događa u Peruu. Jedan primer za to učestvovanje i iznošenje sopstvenog mišljenja jeste ovaj kojeg se seća spisateljica Sonija Lus Kariljo:
Hace algunas semanas apenas, nos dio muestras de cuán estrecho es el vínculo con las circunstancias nacionales al renunciar a la presidencia de la comisión encargada del Museo de la Memoria al encontrar incoherencia entre su presencia y un decreto legislativo diseñado para favorecer a los violadores de derechos humanos durante el régimen dictatorial de Fujimori y Montesinos y que el autor de La fiesta del chivo calificó acertadamente de amnistía encubierta.
Nešto čega se Vargas Ljosa sa ponosom seća jeste studiranje na Univerzitetu San Markos. Sandro Mendina, novinar koji piše i za blog Letra suelta (Slobodno pismo), pre 3 godine je bio zadužen da intervjuiše pisca upravo za univerzitetski časopis, i u svom blogu je objavio pojedine delove tog intervjua. Između ostalog značajnog što je autor rekao, nalazi se i ovaj pasus posvećen politici i univerzitetskom životu:
Tu vida universitaria no solo estaba ceñida a la lectura y las clases. Siempre tuviste la certeza de que en la universidad no solo se debe dar un entrenamiento profesional. “Yo creo que al mismo tiempo de formarlos profesionalmente, a los alumnos deben motivarlos para que desarrollen inquietudes, curiosidades. Para que tengan una actitud crítica frente al mundo en que vive, y esto se vivía en San Marcos en mi época estudiantil.”
Alzas la voz y criticas con fundamento a todos aquellos que están inmersos en la “política mal llevada”, que tanto daño le hizo a la Decana de América. Que tanto daño le hace al país. “Insisto, la política no puede estar ausente en una universidad, pero en el sentido más creativo de la palabra: debates, cotejos intelectuales, discusión de proyectos, de modelos.”
Dižeš glas i kritikuješ u osnovi sve one koji su zaglibljeni u “loše vođenu politiku”, koja je toliko naškodila Univerzitetu, koja toliko škodi i zemlji. “Insistiram, politika ne može da bude izostavljena na univerzitetu, ali u najkreativnijem smislu reči: debate, intelektualno poređenje, rasprava o projektima, o uzorima.”
Konačno, uprkos tome što se većina umetnika slaže oko odnosa Marija Vargasa Ljose prema Peruu, osvrnimo se na (skoro) strogo mišljenje koje je u svom blogu Menhetn mental izneo Huan Manuel Robles, takođe pisac. On se nalazi u Nju Jorku i prisustvovao je konferenciji za štampu, koju su za Varagas Ljosu organizovali nakon što se saznalo da je osvojio Nobelovu nagradu. Iako je isprava imao određenu sumnju povodom toga, posle govori:
Entonces empecé a entender por qué este día era también importante para mí, para todos los que tratamos de encontrar en la escritura una forma de resistencia. Porque ver a Vargas Llosa ahí sentado es entender también que la única lucha que importa es la que empieza con la primera página en blanco y termina con miles de tachaduras. Me vi adolescente sintiendo piedad por el periodista miope, fascinación por la Barbuda, terror por el perro que mochó a Pichulita Cuéllar, compasión por Varguitas, respeto por el Jaguar. Vi una cabina de radio y un chiquillo que embellecía noticias. Vi a la brasileña. Vi todo eso y recordé un viejo chiste: el del escritor latinoamericano que se despierta a las once de la mañana y se hace una pregunta culposa: ”Qué tarde. ¿Cuántas páginas habrá escrito ya Mario Vargas Llosa?”
La conferencia siguió con su inevitable dosis de política, pero en un punto llegamos al Perú. Porque siempre hay que hablar sobre el Perú, porque ya pasaron esas feas épocas en que el escritor no contestaba a ningún periodista peruano. “¿Qué tiene que decir sobre el Perú?”. Vargas Llosa, sonriente, se sacó la capucha que mejor le queda, la de Flaubert. —El Perú soy yo.
Konferencija je nastavila sa neizbežnom dozom politike, ali smo u nekom trenutku stigli i do Perua. Jer uvek treba pričati o Peruu, zato što su već prošla ona ružna vremena kada pisac nije odgovarao na pitanje nijednom peruanskom novinaru. “Šta imate da kažete o Peruu?” Vargas Ljosa, nasmejan, izvadio je kapuljaču koja mu odlično stoji, onu kao kod Flobera. – Ja sam Peru.
Povezani tekstovi:
Espasio propio (Sopstveni prostor): Peru je Mario Vargas Ljosa
La silja prestada (Pozajmljena stolica): Prve čestitke Mariju Vargasu Ljosi
Notisijas del interior (Vesti iz unutra): Mario Vargas Ljosa: “Književnost je vatra”
Palinsestos: Nobliran Mario Vargas Ljosa…
La fortaleza de la soledad (Tvrđava samoće): Mario Vargas Ljosa ili opasan protiv otrov za stvarnost
Marea kultural (Plima kulture): Vargas Ljosa je Nobelova nagrada: Živeo Peru!
Rebeldes urbanos (Urbani buntovnici): Mario Vargas Ljosa osvaja Nobelovu nagradu za književnost
Kon i kontra todos (Sa i protiv svih): Mario Vargas Ljosa i ja
Konsehero del lobo (Savetnik vuka): Porok pisanja
El igado de Akiles (Ahilova hrabrost): Toliko volimo Vargasa Ljosu
Peru es una provinsija de Narnija (Peru je provnicija Narnije): Fuhimontesinistički kardinal Huan Luis Siprijani cenzuriše Nobelovu nagradu Marija Vargasa Ljose
Poesija planetarija (Poezija planete): Kartografija strukture moći Marija Vargasa Ljose
Rodolfo Ibara: Mario Vargas Ljosa, Nobelova nagrada: Važna uspomena
La fruta del serkado aheno (Voće iz tuđe bašte): Jarčeva fešta i Nobelova nagrada
Ovaj post je verzija za Global Voices posta o Mariju Vargasu Ljosi i Peruu objavljen na blogu Globalisado.