Norveška: Izveštaj iz prve ruke o masakru na Utoji

Svet je još uvek u šoku zbog masovnog ubistva koje se dogodilo u petak 22. jula 2011. u kome je stradalo najmanje 85 ljudi koji su učestvovali u omladinskom političkom kampu na ostrvu Utoja u Norveškoj. Ubica, identifikovan kao Anders Behring Breivik, pre otvaranja vatre na sve oko sebe bio je maskiran u pripadnika policije, jurio je sve one koji su spas tražili skačući u vodu. Breivik je  takođe osumnjičen za bombaški napad u Oslu samo nekoliko sati ranije u kome je poginulo sedmoro ljudi i koji je izazvao ogromnu štetu na zgradi Vlade.

Letnji kamp u Utoji  se održava svake godine u organizaciji AUF (Arbejdernes Ungdomsfylking) organizacije mladih Laburističke partije . Mladi ljudi iz cele zemlje se okupljaju kako bi diskutovali o politici, slušali muziku, bavili se sportom i slušali predavanja aktuelnih i bivših političara. Utoja se nalazi na manje od sat vremena vožnje od centra Osla. Ranije tokom dana, pre nego što se dogodila nesreća, AUF's Twitter feed  [no] i  #Utøya  hashtag je objavio da je približno 700 učesnika diskutovalo o životnoj sredini, ženskim pravima, i politici na Bliskom Istoku . Padala je kiša, ali raspoloženje je bilo dobro . Kasnije je taj Twitter nalog “zaćutao”.

Prableen Kaur

Prableen Kaur

Priča o opstanku

Prableen Kaur, dvadesetrogodišnja lokalna političarka i omladinska liderka iz Osla, objavila je na svom blogu  izveštaj iz prve ruke o onome što joj se dogodilo. Pobegla je od ubice i uspela je da preživi. Koristila je svoj mobilni telefon, Twitter, i Facebook da saopšti porodici i prijateljima da je još uvek živa. Bitanski Telegraf je u subotu u celosti preveo post na engleski jezik . Nekoliko stotina ljudi ostavilo je komentare nudeći pomoć i izražavajući najlepše želje.

Ovde su odlomci iz njene dramatične priče:

Jeg har våknet. Jeg klarer ikke å sove mer. Jeg sitter i stuen. Føler sorg, sinne, lykke, Gud jeg vet ikke hva. Det er for mange følelser. Det er for mange tanker. Jeg er redd. Jeg reagerer på hver minste lyd. Jeg vil nå skrive om hva som skjedde på Utøya. Hva mine øyne så, hva jeg følte, hva jeg gjorde.

Probudila sam se. Više ne mogu da spavam. Sedim u dnevnoj sobi. Osećam tugu, bes, sreću, Bože, ne znam šta. Postoji suviše mnogo emocija. Suviše mnogo misli. Uplašena sam. Reagujem na najmanji šum. Želim da pišem o onome što se dogodilo na Utoji. Što su moje oči videle, što sam osećala, što sam uradila.

Vi hadde hatt krisemøte i hovedbygget etter eksplosjonene i Oslo. Etter det var det et eget møte for medlemmene fra Akershus og Oslo. Etter møtene befant mange, mange seg rundt og i hovedbygget. Vi trøstet oss med at vi var trygge på en øy. Ingen hadde visst at helvete ville bryte ut hos oss også.

Nakon eksplozije u Oslu imali smo krizni sastanak u glavnoj zgradi. Posle toga bio je sastanak za članove iz Akershusa i Osloa. Nakon tog sastanka bilo je mnogo, mnogo ljudi oko i unutar glavne zgrade. Tešili smo se da smo bili bezbedni na ostrvu. Niko nije mogao znati da će se pakao takođe preneti tamo gde smo bili.

Kaur opisuje pometnju i horor kada su ljudi oko nje čuli pucnje i trčali natrag u prostoriju tražeći zaklon na spratu. Dok se pucnjava nastavljala, ljudi su počeli da iskaču kroz prozore, a ona  opisuje strahovanje da će poginuti kao poslednja osoba koja je iskočila kroz prozor. Oporavila se od teškog pada i otrčala u šumu. Telefonirala je mami, plačući i rekla da ne zna da li će preživeti. 

Tada tvituje:

@PrableenKaur: Jeg lever foreløpig.

@PrableenKaur: Još sam živa.

Priča se nastavlja:

Folk hoppet ut i vannet, begynte å svømme. Jeg ble liggende. Jeg bestemte meg for at hvis han kom, skulle jeg spille død. Jeg skulle ikke løpe eller svømme. Jeg kan ikke beskrive frykten, alle tankene, det jeg følte.

En man kom. ”Jeg er fra politiet.” Jeg ble liggende. Noen skrek tilbake at han måtte bevise det. Jeg husker ikke helt hva ham sa, men morderen begynte å skyte. Han ladet. Skjøt mer. Han skjøt de rundt meg. Jeg ble liggende. Jeg tenke: ”Nå er det over. Han er her. Han tar meg. Nå dør jeg.” Folk skrek. Jeg hørte at andre ble skutt. Andre hoppet ut i vannet. Jeg lå der. Mobilen i hånden. Jeg lå oppå beina til en jente. To andre lå oppå mine bein. Jeg ble liggende. Det tikket inn tekstmeldinger. Mobilen ringte flere ganger. Jeg ble liggende. Jeg spilte død. Jeg lå der i minst en time. Det var helt stille. Jeg vred forsiktig på hodet for å se om jeg kunne se noen levende. Jeg så lik. Jeg så blod. Frykt. Jeg bestemte meg for å reise meg. Jeg hadde ligget oppå et lik. To lik lå på meg. Jeg hadde englevakt.

Ljudi su skakali u vodu i počinjali da plivaju. Ja sam ležala. Ako dođe, odlučila sam da odglumim da sam mrtva. Ne bih bežala ili plivala. Ne mogu opisati strah koji me je obuzeo, ono što sam osećala. 

Jedan čovek je došao. “Ja sam iz policije.” Ležala sam. Neko iza je viknuo da to mora da dokaže.  Ne sećam se tačno šta je rekao, ali ubica je počeo da puca. Uleteo je. Pucao je oko mene. Još uvek sam ležala. Mislila sam: “Sada je kraj. On je ovde. Pogodiće me. Umreću.” Ljudi su vikali. Čula sam da su neki pogođeni. Drugi su skakali u vodu. Bila sam tamo. Držeći mobilni telefon u ruci, ležala sam preko noge jedne devojke. Dvoje je ležalo na mojim stopalima. I dalje sam ležala. Mobilni telefon je zvonio nekoliko puta. Još uvek sam ležala. Pretvarala sam se da sam mrtva. Ležala sam najmanje sat vremena. Bilo je potpuno mirno. Lagano sam okrenula glavu da vidim da li je ima preživelih. Pogledala sam okolo. Videla sam krv. Strah. Odlučila sam da ustanem. Ležala sam preko jednog mrtvog tela. Dva mrtva tela su bila preko mene. Imala sam anđela čuvara.

Kaur nije znala da li će se ubica vratiti, i odlučila je da pliva za drugima. Spasilačkim čamcem došla je do obale gde su je čekali otac i brat.

 O svom putu na letnji kamp 21. jula, Kaur je tvitovala:

@PrableenKaur: Er på vei til Utøya – sommerens vakreste eventyr.

@PrableenKaur: Put na Utoju – najlepši događaj leta.

Poslednji paragraf njenog posta koji opisuje zastrašujući  dan kaže:

Det har gått noen timer siden alt dette skjedde. Jeg er fortsatt i sjokk. Alt har ikke sunket inn. Jeg har sett lik av mine venner. Flere av vennene mine er savnet. Jeg er glad for at jeg kan svømme. Jeg er glad for at jeg lever. For at Gud passet på meg. Det er så mange følelser, så mange tanker. Jeg tenker på alle de pårørende. På alle jeg har mistet. På det helvete som er og var på øya. Sommerens vakreste eventyr er forvandlet til Norges verste mareritt.

Prošlo je nekoliko sati posle svega što se dogodilo. Još uvek sam u šoku. Još uvek nisam svesna. Videla sam leševe mojih prijatelja. Nekoliko mojih prijatelja nedostaje. Srećna sam što mogu plivati. Srećna sam što sam živa. Bog je brinuo o meni. Postoji toliko mnogo osećanja, toliko mnogo misli. Razmišljam o svim rođacima. O svima koje sam izgubila. O paklu koji jeste i koji je bio na ostrvu. Najlepši događaj leta preobratio se u najgoru noćnu moru.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.