Ruanda: Sećanje na genocid

Šesti april je označen kao početak obeležavanja sedamnaestogodišnjice genocida u Ruandi. Vreme je  da se razmisli o neoprostivim ljudskim greškama koje su dovele do podlog pokolja blizu milion građana Ruande, uglavnom Tucija. Užasi iz prošlosti su još uvek vidljivi u mnogim slojevima ruandskog društva.  

Na zvaničnom nivou, ova nedelja će biti i svečana i sumorna sa vrlo ograničenim komercijalnim aktivnostima. Glavna komemorativna svečanost će biti održana na stadionu Amahoro ili na stadionu Mira. U skladu sa verovanjem da ime osobe predstavlja njenu ličnost  ‘izina niryo muntu’; stadion je tokom genocida 1994. bio utočište za 12,000 ljudi, uglavnom Tucija, koji su tu bili pod zaštitom Ujedinjenih Nacija.  

Unburied bones of victims of the Rwandan genocide at a memorial centre. Image by Flickr user DFID - UK Department for International Development (CC BY-NC-ND 2.0).

Nezakopane kosti žrtava genocida u Ruandi u memorijalnom centru. Fotografija Flickr korisnika DFID – Odeljenje Ujedinjenog Kraljevstva za međunarodni razvoj (CC BY-NC-ND 2.0).

Ruandska blogosfera se takođe fokusirala na ovaj veličanstven događaj. Diskutovane su različite teme povezane sa genocidom.  

Kigaliwire bloger nas je vratio 17 godina unazad, istražujući način na koji se o ubistvima najpre izveštavalo,  naročito na zloglasnoj radio stanici Muhabura koja je otvoreno podsticala stanovništvo da ubija Tucije. On nas podseća da je:  

Između jula 1993. i jula 1994.,  Radio Televizija Libre des Mille Collines (RTLM)  emitovala [program] sa drugog sprata ove neupadljive poslovne zgrade na uglu  12. Avenije de la Paix u centru Kigalija. Kancelarija na drugom spratu sada pripada naftnoj kompaniji Gapco Rwanda. Jedna prodavnica mobilnih telefona radi u prizemlju, a KCB banka ima filijalu na prvom [spratu]. Na današnji dan pre 17 godina, 6. Aprila 1994., radio stanica koja je promovisala govor mržnje, i koja je bila van te zgrade, počela je  da radi “punom parom”.    

Osim toga, on je postavio dalekovido upozorenje koje je napisala  Lindsay Hilsum , jedina strana dopisnica koja je tada bila u Ruandi. Gledajući unazad, bolna je pomisao da će svet tako hladno zažmuriti [pred njenim rečima].   

Pišući 6. Aprila 1994., Hilsum je upozoravala:  

Ruandski glavni grad Kigali od juče je u haosu, a trupe,  predsedničke garde i policajci projurili su kroz predgrađa ubivši premijera, pripadnike mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija i brojne civile.  

Bande vojnika i omladine kidnapovali su opozicione političare, i ubili članove manjinskog Tuci plemena, tukli ih palicama do smrti, sekli ih mačetama i noževima, ili ih ubijali.”   

Bloger Dan Speicher se seća njegove privatne posete Ruandi pre oko 10 godina i užasa kojima je prisustvovao:  

Teško je poverovati da sam pre deset godina bio u Ruandi. Stigao sam nekoliko dana ranije. Sada sam prisustvovao nedelji sećanja na genocid. Dok su napolju nastavljene parade i ceremonije, slike zločina i mržnje  bile su na svim kanalima.  

Ja se još uvek jasno sećam masovnih grobnica. Hiljade tela je istovareno u zemlju, ostavljeni da prirodno istrule. Ženi koju sam upoznao nedostaje deo lobanje odnet mačetom, njenog muža su nekoliko godina ranije ubili Huti u vojnim napadima, ostavivši je da se sama brine o svojoj deci.   

Blog Rising Continent detaljnije razmatra pitanje atentata na predsednika Habiarimanu za koji mnogi veruju da je podstakao genocid koji je usledio:  

Šestog aprila 1994., dve granate su pogodile avion  u kome se nalazio ruandski predsednik Juvenal Habiarimana, ubivši celu posadu, uključujući predsednika Burundija i komandanta štaba ruandske vojske. 

Taj napad je sigurno bio jedan od najgorih terorističkih napada „devedesetih“. Razmislite o tome! Dva afrička šefa države su ubijena–Predsednik Burundija Ciprien Ntariamira je takođe bio u avionu ­, krhki mir zasnovan na Arusha sporazumima iz 1993. Bio je prekinut, rat je nastavljen, i mase ljudi su bile masakrirane. 

Bloger Olga Bonfiglio podiže svest o psihološkim posledicama genocida.  Ona piše da:

Prema sveštenicima i stručnjacima za socijalnu politiku sa kojima sam razgovarala prošlog novembra kada sam posetila zemlju, ne iznenađuje da je danas 100% preživelih ljudi, kao i izvršilaca, traumatizovano tim genocidom.

Duboki bol, krivica, egzistencijalne neprilike  i težnja za odmazdom ostaju u srcima mnogih ljudi, rekla je Philippe Ngirente, direktorka socijalne službe.

Ona dodaje da su vlada i Crkva značajni činioci u izgradnji nove Ruande:

Kagamina vlada očajnički želi oporavak [zemlje] kao  nastavak pokušaja da se zemlja stabilizuje kroz politiku i ekonomski razvoj.  U centru Kigalija,   glavnog grada  Ruande cveta gradnja. Napor da se apeluje na multikulturalizam je takođe očigledan u vidu  dugačkog niza zapadnih i azijskih restorana koji se tamo mogu naći.  Jedan veliki hotelski i konferencijski kompleks se gradi za turiste i poslovne ljude.  Engleski je prošle godine proglašen za zvanični jezik u Ruandi. (Ruanda i francuski su takođe zvanični jezici.)

U međuvremenu, Katolička crkva je postala glavni igrač u vođenju emocionalne i duhovne obnove u ovoj pretežno katoličkoj zemlji. Oni rade na pomirenju između onih koji su preživeli genocid i onih koji su ga izvršili.

Blog Democracy Watch zauzima tvrđi stav u vezi sa Ruandom. Iako je autorka impresionirana nekim uspesima tokom poslednjih 17 godina, zabrinuta je što ti uspesi nisu dovoljni da spreče ponavljanje prošlosti.  Ona piše:

Najveći broj autsajdera ne uspeva da prepozna nedostatak političkih sloboda i ekonomskih nejednakosti koje konfrontiraju Ruanđane koji nisu članovi vladajućeg Ruandskog patriotskog fronta (RPF). Ogromna većina ruandskih Hutua i Tucija koji su preživeli genocid ostaju politički marginalizovani, izuzetno siromašni, i u mnogim slučajevima, traumatizovani onim kroz šta su prošli. Svakodnevni život za mnoge je obeležen nedostatkom hrane, čiste vode i pristupačnih zdravstvenih usluga, dok elita uživa u evropskim kafedžinicama, bežičnim internet pristupu, novim stambenim i robnim kućama, pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti i drugim uslugama. Jaz između urbane elite i ruralnih građana– nekih 90% Ruanžana živi u ruralnim oblastima – nikada nije bio veći. Ovaj porast socio-ekonomske nejednakosti između vladajuće elite i prosečnih Ruanđana čini mogućim drugi krug političkog nasilja. 

Ali situacija nije u potpunosti beznadežna i kroz partnerstvo sa Međunarodnom zajednicom, moguće je izgraditi jednu održivu i demokratsku budućnost.  Ovde je rešenje:

Kako bi održali mir, međunarodni akteri koji su aktivni u Ruandi, i braća iz regiona velikih afričkih jezera, moraju gurnuti RPF prema stvarnoj otvorenosti za demokratiju.

Konačno, blog Svetske federacije mladih Luterana podseća da svet počiva na solidarnosti.  Oni objašnjavaju kako:  

Ove nedelje, svet se seća strašnog genocida u Ruandi u 1994. Oko 800,000 ljudi je ubijeno. Annie Bunio, jedna mlada luteranka iz SAD, predložila je prijateljima da u četvrtak nose ljubičastu odeću. Ljubičasta je boja žalosti u ruandi. To bi trebalo da bude znak sećanja i poziv na akciju protiv svih drugih genocida i masovnih ubistava koja se trenutno sprovode.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.