Jermenija-Azerbejdžan: Da li kultura ujedinjuje ili razdvaja?

Nedavno objavljeno istraživanje ukazuje da je većina Jermena i Azerbejdžanaca protiv međusobnog prijateljstva, a nade za mir između susednih država su zaista vrlo turobne. Dovedeni u težak pat u vezi sa spornom teritorijom Nagorno-Karabah, uzastopni pokušaji posrednika mirovnog sporazuma od primirja iz 1994. konzistentno su propadali.  

Rat koji se vodio ranih 1990-tih ostavio je 25000 mrtvih i primorao milione ljudi da napuste svoje domove. Od tada, čarke na prvoj liniji svake godine nastavljaju da uzimaju mnoge živote, i, zahvaljujući jednoj skoro dnevnoj razmeni demonizujućih vesti i stavova, izgleda da nijedna strana nije spremna na mir. U gostujućem postu za moj personalni projekat o prekograničnoj komunikaciji i saradnji između Jermenije i Azerbejdžana, jedan od ko-autora izveštaja, ispitujući ulogu medija  u konfliktu, sumira situaciju:

Statistike ističu da broj ljudi koji odobravaju ili neodobravaju prijateljstvo između Jermena i Azerbejdžanaca vrlo dobro to  ilustruje. Tek 28% ispitanih Jermena odobrava prijateljstvo sa Azerbejdžancima, dok  samo 1% Azerbejdžanaca odobrava prijateljstvo sa Jermenima.

Iako je neprijateljstvo Azerbejdžanaca prema Jermenima snažnije, netolerancija i etnički motivisana mržnja postoje takođe u Jermeniji. Ovo je dobro ilustrovano u nedavnom pokušaju da Jerevan, glavni grad Jermenije, bude domaćin festivala azerbejdžanskog filma. Festival je morao biti odložen zbog snažnog otpora nacionalista. Pišući na svom nedavno objavljenom blogu, Charles Lonsdale, britanski ambasador u Jermeniji, komentariše ovu vest.

Skromni festival azerbejdžanskih filmova je morao biti odložen jer su očigledno postojale pretnje i nije bilo razumevanja da se on održi u Jerevanu. Nismo bili uključeni u organizaciju ovog događaja, ali sam ja razočaran. Nimalo jednostavno pitanje slobode izražavanja i  to što ono govori o otvorenosti društva u Jermeniji.

Shvatam da su neki ljudi frustrirani, dokazujući,na primer, da ne bi bilo moguće da se festival jermenskog filma održi u Azerbejdžanu, tako da ljudi ne bi trebalo da vide azerbejdžanske filmove ovde. Ili da postoji anti-jermenska propaganda u  Azerbejdžanu ili Turskoj, što znači da se ovde uopšte ne bi trebali gledati filmovi (iako su filmovi koji su trebali biti prikazani ovom prilikom teško kvalifikovani kao propaganda).  

[…]

 Planirani festival je trebalo da bude jedan mali izazov za ljude na obe strane da misle drugačije, međutim to je teško.

Iako se iz drugih razloga ne slaže sa održavanjem festivala, takođe primećujući ulogu koju su društveni mediji odigrali u mobilisanju opozicije, “Kavkasko izdanje” je takođe zabrinuto.

Jedan od negativnih stereotipa o Azerbejdžanu i Azerbejdžancima koji često čujem od Jermena je da je “većina Azerbejdžanaca netolerantna, da je puna mržnje prema Jermenima i da nije spremna za saradnju.” Onda postoji pozitivan stereotip među Jermenima koji su, za razliku od Azerbejdžanaca, “tolerantni, otvoreni i spremni za saradnju.”  Na osnovu nekih skorašnjih događaja, moram osporiti poslednje mišljenje.

[…]

Najzad, što se mene tiče, ovo čak nije jermensko-azerbejdžansko pitanje, nego pitanje slobode izražavanja. Da li se bilo ko od nas slaže ili se ne slaže sa organizatorima, oni imaju pravo da organizuju bilo kakav festival, u bilo kom formatu, u bilo koje vreme, osim ako promoviše nasilje i mržnju, a ovaj je, jasno,drugačiji.  

Unzipped takođe oseća isto:

Snažno verujem da umetnost i kultura ne znaju za granice. Čak iako su države u ratnom stanju. Umetnost i film su najbolji način za obične ljude da bolje upoznaju jedni druge, da probiju led, čak ili naročito u slučaju  zatvorenih granica. Takođe, postoji Internet i susreti izvan nacionalnih granica.

Ja nemam problem ako postoje ljudi koji su protiv festivala. To je njihovo pravo. Ali, to raditi na jedan (makar prividno) civilizovan način,bez angažovanja najmanjeg mogućeg imenioca nacionalističkih/rasističkih sranja, ličnih napada i pretnji pojedincima. Postoji jedna fina linija kada se sloboda govora transformiše u nešto što bi trebalo da se razmatra u okvirima legalnog/kriminalnog koda. Mnogi su već prešli tu liniju.

Čak ako takvi stavovi postoje na obe strane, postoji makar nekoliko onih koji osećaju drugačije. Pišući za Caucasus Edition, Gulara Azimzade, mlada aktivistkinja u Azerbejdžanu, daje primere jermenske muzike koju voli, i slaže se sa Unzipped da kultura ne bi trebalo da bude ograničena [državnim]granicama.

 Svi mi volimo muziku i film. Posle dugog radnog dana, ili ako se dosađujemo u kući, mi slušamo muziku ili makar jednom nedeljno pogledamo film. Svi mi volimo muziku i film. Posle dugog radnog dana, ili ako se dosađujemo u kući, mi slušamo muziku ili makar jednom nedeljno pogledamo film. Veruje se da su muzika i film duhovna hrana – zaboravljamo na stres, to nam donosi radost i u vreme kada smo tužni. Čak volimo da slušamo pesme koje ne razumemo, onoliko koliko nam to prija, nije bitno na kom su jeziku. Ali ponekad, u nekim okolnostima ovo ne bi mogao biti slučaj …

[…]

Bio bi moralni zločin poreći i žrtvovati njihovu vrednost ratu i sukobu. Utoliko pre verujem da je pogrešno diskriminisati kreativna dela na osnovu rase, pola ili nacije. Ona pripadaju čovečanstvu, svetu i umetnosti.

Ironično je, međutim, da u susednoj Gruziji Jermeni i Azerbejdžanci koegzistiraju u miru u Tbilisiju i regionu. U drugom gostujućem postu za moj projekat, Čitalac u Bakuu je prepričao nedavno putovanje u glavni grad Gruzije, posetivši mesto gde se kultura i prijateljstvo zaista razmenjuju.

 Stari deo grada. Prijatan umor posle skitnje. The Hladno je. Šolja čaja bi sada tako dobro došla. Primećujemo čajdžinicu u jednoj ulici i odlučujemo da prošetamo do nje. Dok sedam, u blizini čujem par ljudi koji razgovaraju na mom maternjem, azerbejdžanskom jeziku.

 Ispostavlja se da ova čajdžinica pripada jednom Azerbejdžancu. Mada, tu i tamo, jezik konverzacije preko stola glatko prelazi u drugi jezik. On nije ni ruski ni gruzijski …

Gledajući moje zbunjeno lice, jedan od njih me pozdravlja na azerbejdžanskom, i pošto uvek godi kada približite stolicu svom zenljaku u stranoj zemlji, bez ustručavanja to i činim.

On živi u Tbilisiju više od deset godina i samo dva minuta kasnije vodi me na nesvakidašnji put. Južni Kavkaz, region određen smešno isprekidanim granicama, pojavljuje se na malom četvrtastom stolu.

 U stvari, on nije moj zemljak, iako je njegov azerbejdžanski bolji nego moj. Njegovo ime je Albert i on je Jermen.

On takođe peva narodne pesme na azerbejdžanskom sa legendarnim jermenskim trubadurom Sayat Nova, i govori poeme od velikog azerbejdžanskog pesnika Samada Vurguna. Albert takođe ima veliku porodicu sa ženom Azerbejdžankom, i jedan san – da pređe azerbejdžansku granicu.

 Upoznaje me sa svojim kumom koji sedi pored njega.

 Njegovo ime je Ramiz, i on je sedamdesetčetvorogodišnji azerbejdžanski pevač koji peva jermenske pesme. Zamolio sam ga da otpeva nešto za mene, ali on to učtivo odbija, govoreći da je u žalosti zbog gubitka u porodici. Njegova voljena žena je nedavno umrla. Ona je bila Jermenka.

Prijatelji započinju razgovor o svojim kulturama, fascinirajući nas sa sličnostima koje ih povezuju, i razmišljanjem o uzaludnosti igre tj. sukoba između dve države…

[…]

 Kamo sreće da je ceo Kavkaz takav, harmoničan i sinhron. A zašto da ne? Sa preklapanjima u kuhinji, kulturi, mentalitetu i ljudskim emocijama koje nas povezuju, je li toliko pogrešno tražiti da zajedno živimo u miru?

Marine Ejuryan, koji takođe ima gostujući post, ispituje primere razmene kulture kroz istoriju, koju sada mnogi zaboravljaju. Ovaj jermenski student zaključuje da je vreme za ljude sa obe strane da ovo shvate.

Tragično, […] mnogo godina rata, neprijateljstva i negativne propagande je rezultiralo trenutnom percepcijom “drugoga” u svakom od naših društava. Bez sumnje, sada je vreme da razbijemo stereotipe koje  Jermeni i Azerbejdžanci imaju jedni o drugima.

Ideja da Jermeni i Azerbejdžanci nisu etnički srodni, izvesno  nije ništa drugo nego čista zabluda.

 Navikli smo da živimo zajedno u miru, ali, još uvek, u neutralnoj zemlji, što znači da isto tako možemo da živimo i ovde – u Jermeniji, Azerbejdžanu i Nagorno Karabahu. Ono što je, međutim, potrebno najpre da uradimo jeste da prekinemo sa ratnom propagandom na obe strane.

 Za to nam je takođe potrebno vreme.

 Vreme za oba društva da nauče da ponovo žive zajedno u miru.

Uzgred, nekoliko gostujućih postova koji su za moj projekat napisani na istu temu, sada je dostupno u formi elektronske knjige i besplatno se može preuzeti ili čitati na Internetu. Ruski prevod će uskoro biti dostupan. U međuvremenu, Global Voices će nastaviti da prati kretanja u upotrebi novih i društvenih medija u jermensko-azerbejdžanskom sukobu. Specijalna stranica je dostupna  ovde.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.