Palestina: “Ne želim mojoj deci da me vide raznetu, u komadima”

Kako se osećate kada niste u mogućnosti da zaštitite svoju decu? U ovom izboru blogova iz Gaze, čućemo jednu majku koja je opterećena krivicom glrdajući teror nad svojom decom : “Da li sam, na prvom mestu, pogrešila što imam decu? Zar nemam pravo da budem majka?” 

Palestinski fotoreporter u pojasu Gaze Sameh Habeeb piše blog “Neopisiva priča“:

Od kada je počeo ovaj rat, pojas Gaze je utonuo u duboku tamu. Imao sam poteškoća da pošaljem ovaj izveštaj zbog problema sa strujom. Danas je raketa pogodila kuću mog strica, a nekoliko šrapnela je zakačilo moju kuću. Hvala bogu, svi smo dobro ali ne znam šta će se dalje dešavati. Živim u oblasti Toffah, istočna Gaza, a ta oblast je neprekidno bila zasuta artiljerijskom vatrom. 

Natalie Abou Shakra, aktivistkinja iz Libana, piše na grupnom blogu  Momenti Gaze. U svom postu prevodi dva letka koja su bacile izraelske vojne snage u kojima traže od stanovnika Gaze da pruže informacije o tome gde se nalaze Hamasovi borci. Natalie komentariše

Ono što me je zaista šokiralo je korisničko ime koje su izabrali za svoj e-mail. “Helpgaza2008” ?!

Mislim da njihov e-mail zaslužuje da bude bombardovan upravo tom vrstom poruka!

Nirmeen Kharma Elsarraj piše u grupnom blogu Leleci -Gaze:

Postoje stvari o kojima se u vestima dobro ne izveštava, a to su osećanja!! Ja imam troje dece, ćerku Nour koja ima 14 godina, sinove Adama od 9 i Alija od 3 godine. Živimo u oblasti grada Gaze koja se nekad opisivala kao “bezbedna”. Nigde više nije bezbedno. Moja deca ne mogu da spavaju, a ja ne mogu da im pomognem. Osećanja bespomoćnosti i krivice (koja uvek prate  nemoć da zaštitite ili makar utešite vašu decu) su jača od straha i užasa. Juče je moja ćerka preko telefona govorila novinaru da nikada od mene nije dobila stvarnu podršku za vreme granatiranja. Bila sam šokirana! Osećala sam se krivom zato što je moja ćerka osetila moje strahove. Ali, zar nije normalno biti uplašen posle svega?! Adam boluje od astme i koristi inhalator. Usled stresa i zagaðenosti vazduha zbog razaranja, astmatični napadi su postali učestaliji a nije bilo električne struje za njegov inhalator. Svaki put kada ima napad moramo da uključimo agregat, a potom da ga isključimo. Nemamo dovoljno goriva za agregat i nemamo ideju do kada će ovo da traje. Ali ne zna očemu se tu radi. On samo vrišti od straha tokom bombardovanja, a kada se to završi, koristi svoju maštu da ispiča priču o “qas – bombardovanju”. Deca ne spavaju. Dane i noći provodimo u jednoj sobi sa mojom zaovom i njenom ćerkom. Živimo pod stresom i u strahu, a to se vidi na svačijem licu. Prošle noći sam razmišljala o svemu ovome. Želim sve najbolje mojoj porodici, a ako nešto treba da se dogodi, preklinjem da  se to dogodi meni, a ne mojoj deci. Onda sam pomislila da ne bih želela da me deca vide raznetu, u komadima. Prizori ubijenih ljudi na TV-u su užasni i znam šta znači kad deca to vide. Ja zaista želim da se ovo okonča i da živimo kao bilo ko drugi na svetu. Želim da se otarasim osećanja krivice prema mojoj deci. Da li sam na prvom mestu pogrešila što imam decu? Zar nemam pravo da budem majka? Ali da li ja zaista radim dobar majčinski “posao” u pružanju udobnosti  mojoj deci. Znam da nije moja greška ali takođe znam da živim u Gazi, a Gaza nikada neće biti zdrava sredina za podizanje dece. Da li sam bila sebična kada sam razmišljala o tome da postanem majka i ignorišem očekivani neuspeh da zaštitim svoju decu? 

Australijski aktivista Sharyn Lock piše u Tales to Tell:

Da, četvrtak: Crveni Krst je organizovao evakuaciju u Zaytoun. Doktor Said bi izgledao dobro na posteru Crvenog Krsta – crni džemper, obrijana glava, mišići dovoljno snažni da dva sata iznad glave drži zastavu Crvenog Krsta dok smo bili na borbenim linijama. Sigurno biste ga pozvali na kafu da pitate za njegovo mišljenje o situaciji u svetu. Njegov kolega ima nekako promišljeniji stav o njemu, ali njegov posao je da nas održi u životu – naoružan je toki-vokijem i dok se krećemo on stalno sa vojskom dogovara našu putanju. Sa May, niskom, hitrom ženom koja je inženjer Crvenog polumeseca, nadgleda sva vozila itd., ja vozim nosila i vodu. Pridružuje nam se 8 neustrašivih bolničara Crvenog Polumeseca, noseći teške pancirne prsluke koji se ne boje smrti ili bola u leđima.

[…]

Kada sam bio dete, veoma dobro sam poznavao ratne zone, ali sam uvek mislio da se ratovi događaju  negde daleko od moje kuće. Želeo bih da Vam kažem šta upravo vidim. Vidim kako cveta vinova loza, vidim svetle zavese na prozorima, kokoške koje trče. Znate, ovo je i vaš dom. Ovo je dvorište gde se Vaša deca igraju. Ovo je Vaša kuća sa odvratnim rupama u zidovima, sa izraelskim snajperima skrivenim u njenoj neposrednoj blizini, i sa mrtvim otporašem koji Vam je okrenut leđima.  

Svuda u arapskom svetu blogeri postavljaju pesmu Majkla Harta nazvanu “Nećemo otići” (Pesma za Gazu). Adham Khalil iz Jabaliya Camp, koji piše blog u “Slobodna Palestina”, je jedan od njih:

 

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.