Peru: Polemike i počasti povodom 120 godina od rođenja pesnika Cesara Valjehoa

Cesar Valjeho
Šesnaestog marta se proslavilo [špa.] 120 godina od rođenja velikog peruanskog pesnika Cesara Valjehoa, koji se, kako ističe Vikipedija: „…smatra jednim od najvećih inovatora poezije dvadesetog veka.” A prema mišljenju kritičara Tomasa Mertona, bio je: „… najveći univerzalni pesnik posle Dantea.“

U Peruu, ovaj datum se obeležio [špa.] različitim aktivnostima kao što su recitali, konferencije i nove publikacije.

Nešto što je prijatno iznenadilo peruanske ljubitelje književnosti je dudl koji je Gugl postavio radi odavanja počasti [špa.] piscu, vidljiv jedino u Peruu i SAD-u. Ovo je prositeklo iz inicijative brojnih korisnika Fejsbuka, podržanih od strane udruženja Casa de la literatura peruana [špa.] (Kuća peruanske književnosti) koje je sakupilo i brojne predloge za dudl sa namerom da se pošalju Guglu. Ipak, konačna verzija dudla je bila originalna ideja Gugla.

U blogu Debae Pedagógico [špa.] prikazuju jedan od predloženih dudlova kao i ono što je inspirisalo njegovog autora Havijera Kihanoa, umetnika iz Lime.

me concentré en la personalidad reflexiva y la tristeza de los poemas de Vallejo aludiendo al dolor humano. Por ser un escritor de antaño es que los elementos aluden a algo antiguo y precario refiriéndose también a la situación económica poco favorable que vivó el poeta.

Usredsredio sam se na introvertnu ličnost Valjehoa i na tugu u njegovim pesmama koje aludiraju na ljudski bol. Pošto je pesnik iz prošlosti, elementi aludiraju na nešto staro i nestabilno odnoseći se i na nezavidnu ekonomsku situaciju u kojoj je pesnik živeo.

#culpadevallejo (Valjehoova krivica)

Ipak, ova godišnjica nije osolobođena rasprave koja je započela jednom kolumnom [špa.] u lokalnim novinama. U toj kolumni se upravo i govorilo o slavljenoj tugi Valjehoove poezije, kako je povredila nacionalnu podsvest i da je ona krivac za navodni peruanski poraz. Autor kolumne, Dijego de la Tore, potom napada H.R. Ribejra, drugog peruanskog pisca, koji zastupa liberalne teorije, jer su, prema njegovom mišljenju one koje doprinose stvaranju “građanina sa mentalitetom pobednika i bez kompleksa”.

Na društvenim mrežama, nije moralo dugo da se čeka na reakcije koje su bile poražavajuće negativne. Naročito su na Tviteru, pod haštagom #culpadevallejo, korisnici ove društvene mreže počeli sa sarkastičnim postovima, kriveći pesnika praktično za sve loše što im se dešavalo.
Takođe, na Fejsbuku se proširila [špa.] jedna kopija kolumne. Međutim, blogovi su mesto gde se može pronaći bolje argumentovani odgovor na kolumnu. Na primer, Gustavo Faveron je napisao [špa.]:

El artículo de Diego de la Torre dice que estaríamos mejor si en lugar de tener a uno de los cuentistas magistrales de la tradición hispana y en lugar de tener a quien fuera, posiblemente, el mayor transformador de la poesía en español en los últimos trescientos cincuenta años, hubiéramos tenido una serie de epígonos de Paulo Coelho. […]
Diego de la Torre, cuya capacidad de lectura no puede ir más allá de interpretaciones al pie de la letra (como las del célebre personaje de Ribeyro que terminó matando a su amada por su incapacidad de comprender una metáfora) supone que la vida es literalmente una competencia con repartición de medallas en la línea final, y que, en ella, alguien como Vallejo, acaso por haber muerto sin dinero o por no haber alcanzado en vida la plena celebridad, o acaso simplemente por no haberse rendido a la lógica del capital como única medida de toda moral, no es otra cosa que un fracasado.

Dijego de la Tore u svom članku kaže da bi nam bilo bolje da smo umesto jednog od velikih pripovedača hispanske tradicije i nekoga ko je, najverovatnije, bio najodgovorniji za promenu poezije na španskom u poslednjih trista pedeset godina, imali seriju podražavalaca Paola Koelja. […]
Dijego de la Tore, čija sposobnost čitanja ne može ići dalje od bukvalnog shvatanja teksta (kao poznati Ribejrov lik koji je na kraju ubio svoju voljenu zbog njene nesposobnosti da shvati jednu metaforu), pretpostavlja da je život takmičenje na kome se dele medalje na kraju trke i da neko kao Valjeho, možda zato što je umro siromašan ili zato što za života nije dostigao punu slavu, ili jednostavno zato što se nije pokorio pred logikom kapitala kao jedinim sredstvom morala, je samo jedan promašeni slučaj.

Potom zaključuje:

Tonterías, obviamente. Tonterías que equivaldrían a decir que por culpa de Sófocles los griegos creían que el esfuerzo humano era inútil, o que por culpa de Kafka los germanos suponen que un hombre es en el fondo una cucaracha, o que debido a Melville y a Poe y a Faulkner los americanos se creen condenados a la desgracia y al horror, o que Camus y Sartre han convertido a los franceses en fatalistas o en nihilistas.

Očigledno je da su to gluposti. Gluposti na osnovu kojih bi moglo da se kaže da su Grci zbog Sofokla verovali da je ljudski napor beskoristan, ili da su Germani zbog Kafke pretpostavili da je čovek u svojoj suštini bubašvaba, ili da se zahvaljujući Melvilu i Poou i Fokneru Amerikanci osećaju osuđeni na užas i nesreću, ili da su Kami i Sartr preobratili Francuze u fataliste i nihiliste.

Na blogu Mil Inviernos [špa.] (Hiljadu zima) imaju slično mišljenje [špa.]:

Para de la Torre, César Vallejo ha sido más nefasto que Fujimori o Guzmán porque se insertó en el inconsciente y, para poderlo discernir, sería necesario un psicoanalista. Habría que preguntarle al columnista peruano qué influencia ha tenido “Las once mil vergas” de Apollinaire en el comportamiento de los franceses o si Passolini por haber hecho “Saló o los 120 días de Sodoma” es el culpable de que Italia tenga a Berlusconi.

Za De la Torea, Cesar Valjeho je bio katastrofalniji od Fudžimorija ili Gusmana jer je ušao u podsvesno i jer bi bio potreban psihoanalista za proučavanje njegovog dela. Treba pitati peruanskog kolumnistu kakav uticaj je imalo Apolinerovo delo “Jedanaest hiljada buzdovana” na ponašanje Francuza. Ili da li su Pasolini i njegova drama “Salo i 120 dana Gomore” krivi što je Italija imala Berluskonija?

Ivan Tajs ukazuje na to da mnogi rezignirani korisnici Tvitera: “…nisu pročitali, niti će pročitati, jedan jedini red koji je napisao Hulio Ramon Ribejro ili Cesar Valjeho.” Potom iznosi mišljenje [špa.] o kolumni:

No solo sustenta una idea improbable, como decir que una obra puede dañar el subconsciente nacional, o prejuiciosa, como dar a entender entre líneas que los autores representativos deben escribir libros optimistas para favorecer la autoestima de sus países, sino que, además, ha leído de manera superficial y frívola los autores que menciona, y en especial a César Vallejo, quien está muy lejos de ser un derrotista […]
debe quedar claro que cuando César Vallejo escribe: “Yo nací un día en el que Dios estuvo enfermo” no está expresando una idea derrotista sino su disconformidad frente al mundo, atestiguando que existe una idea de justicia implantada por un superior (llámese Dios o quien sea) contra la que se subleva. En ese poema la frase se reitera una y otra vez (de ahí el título “Espergesia”) aumentando el nivel de indignación del poeta y llamando al lector a indignarse también.

Ne samo da podržava jednu neverovatnu ideju, kao što je da jedno umetničko delo može da naškodi podsvesti nacije, ili predrasudu, kao što je shvatanje da reprezentativni autori moraju da pišu optimistične knjige radi sticanja poštovanja u njihovim zemljama, već je na jedan površan i neozbiljan način čitao autore koje pominje. Naročito Cesara Valjehoa, koji je daleko od toga da bude simbol poraza. […]
Treba da bude jasno, da kada Cesar Valjeho piše: “Rodio sam se onog dana kada je Bog bio bolestan,” on ne izrašava ideju poraza već svoje neslaganje sa svetom, svedočeći da postoji ideja o urođenoj pravdi od strane nekog superiornijeg (bilo da se zvao Bog ili kako god) protiv onog koji se pobuni. Ta rečenica se u ovoj poemi ponavlja više puta (odatle i naslov od jedne izmišljene reči “Espergesia”) povećavajući nivo pesnikove rezigniranosti i pozivajući čitaoca da mu se u tome pridruži.

Na kraju izražava da:

Hace 120 años nació César Vallejo y, por lo visto, la incomprensión que obtuvo de sus compatriotas contemporáneos (que lo hizo refugiarse en París y no regresar jamás) sigue vigente en este nuevo país puesto al servicio de la “Marca Perú”.

Pre sto dvadeset godina rodio se Cesar Valjeho i, kako smo mogli da vidimo, nerazumevanje na koje je naišao od strane svojih tadašnjih sunarodnika, zbog čega je bespovratno prebegao u Pariz, još uvek je aktuelno u ovoj novoj zemlji koja je u službi marketinške kampanje Marca Perú [špa.]

Virtuelne počasti

Međutim, nije sve što je proteklih dana napisano o Valjehu u vezi sa raspravom nastalom zbog pomenute kolumne. Između ostalog što se napisalo, Sonja Luz Cariljo na svom blogu podseća [špa.] i sakuplja prethodne članke napisane o ovom pesniku.

U Cinencuentro [špa.] daju jedan pregled [špa.] dodirnih tačaka između Valjehoove poezije i filma, a zanimljiva je i rekopilacija snimaka uz čitanje njegovih pesama.

Ranije pomenuti Gustavo Faveron piše [špa.] o “Devet monstruma”, jednoj od njegovih najpoznatijih pesama:

Vallejo, como escritor y como intelectual, se estrelló muchas veces contra los obstáculos de una educación limitada y las escaseces que afronta cualquier peruano de la clase media provinciana que además se va empobreciendo a lo largo de su vida; luchó y fracasó en muchos géneros (no fue un gran novelista, no fue un gran dramaturgo, aunque tratara), pero no desfalleció ni renunció, probablemente porque entendió que los fracasos temporales eran inevitables en una empresa como la que se había planteado, que no era la pequeña empresa de triunfar como escritor, sino la inmensa empresa de inventar un lenguaje que le permitiera decir lo inefable o por lo menos señalarlo, dibujar el gesto que nos permitiera intuirlo.

Valjeho, kao pisac i kao intelektualac, se mnogo puta sudarao sa preprekama kao što su ograničeno obrazovanje i nedostaci sa kojima se suočava svaki Peruanac iz srednje klase živeći u provinciji, i koji tokom svog života živi u siromaštvu. U mnogim žanrovim se borio i omanuo, jer iako je pokušavao, nije bio ni veliki pisac romana, ni dramaturg. Ali nije klonuo, niti odustao, verovatno jer je shvatio da su trentutni neuspesi nezaobilazni deo posla kojim se bavi. Da postići slavu kao pisac, nije mali posao, već ogroman u kojem je izmislio jezik koji mu je omogućio da izrazi neopisivo, ili barem da na to ukaže; da nacrta pokret, koji nam omogućava da ga naslutimo.

Lingvistkinja Nila Vihil u svom blogu se podseća [špa.] svog prvog dodira sa Valjehoovim delom:

Yo lo conocí en el colegio, me encantó (lo de Paco Yunque no lo cuento). En casa de mis padres había dos libritos de él de editorial Losada y me los devoré. No sé cuánto entendería de sus poemas pero los leía y leía con pasión porque me dejaban un no sé qué en el alma. Han pasado más de 30 años desde la primera vez que lo leí y me sigo emocionando cuando lo leo. Creo que es uno de los mejores poetas que han escrito en castellano.

Ja sam ga upoznala u školi, oduševila sam se (i ne govorim o priči “Pako Junke”). U kući mojih roditelja su bile dve njegove knjige, od izdavača Losada, i progutala sam ih. Ne znam koliko sam razumela njegove pesme, ali sam ih strastveno i neprestano čitala jer su mi ostavljale nešto, ne znam tačno šta, u duši. Prošlo je više od trideset godina i još uvek budi emocije u meni kada ga čitam. Mislim da je jedan od najboljih pesnika koji su pisali na španskom.

Na blogu Marea Cultural [špa.] (Vrtoglavica kulture), Augusto Rubio se ovako seća [špa.] svog susreta sa njegovom poezijom:

César Vallejo se reconcilia en el alma y en el corazón de su patria cuando abrimos sus libros y les damos lectura. Él representaba emblemáticamente el alma mestiza peruana y latinoamericana que prefiere la marginación dolorosa a la humillación de la servidumbre.

Cesar Valjeho se miri u duši i srcu svoje otadžbine kada otvorimo njegove knjige i počnemo da ih čitamo. Simbolično, on je predstavljao peruansku i latinoameričku dušu kojoj je draža bolna marginalnost od poniznog ropstva.

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.