Predloženi anti-piratski zakon u američkom Kongresu poznatiji pod nazivom SOPA/PIPA [1] od sredine januara 2012. je izazvao reakcije širokog spektra u kulturnim i političkim stajalištima širom svijeta.
Suradnici Global Voices-a su čitaocima donijeli uvid u reakcije zastupnika otvorenog interneta u Europi, Aziji i Americi (ovdje [2], ovdje [3]i ovdje [4]). Zagovornici otvorenog interneta u Sjedinjenim Državama odnijeli su veliku pobjedu u januaru nakon što su članovi Kongresa pristali na povlačenje zakona sa razmatranja.
Kazalište Karl Marx, Edgar Rubio. CC: BY-NC-ND.
Na Kubi, gdje vrlo malo ljudi redovito koristi internet i gdje je koncept stranica kao što su Wikipedia [5] ili BitTorrent [6] većinom nepoznat, blogeri su u diskusiju unijeli jedinstveni pogled. Kubanski blogeri, za razliku od mnogih kritičara SOPE/PIPE u Americi i svijetu, nisu se koncentrirali na tehničke implikacije predloženih zakona. Nezavisni kao i državi naklonjeni kubanski blogeri na SOPU/PIPU ne gledaju kao na sredstvo gušenja inovacija i otvorenosti interneta, već kao snažni pokazatelj stava zakonodavaca (i muzičke i filmske industrije) prema kulturnim i kreativnim vrijednostima kao sastavnim djelovima društva u Sjedinjenim Državama.
Karel Pérez Alejo u svojim blogovima za Cubadebate [7] [es] i Trabajadores [8] [es], oslikao je ovo pitanje kao polemiku između “udruge” ili “99%” i najjačih pristalica zakona:
Si bien algunos han analizado el fenómeno como la confrontación entre Hollywood y Silicon Valley, los millones de reclamos de los usuarios hablan de una guerra más profunda, entre una sociedad que busca manejar una información sin restricciones y un grupo de intereses que intentan seguir un obsoleto modelo de propiedad.
Bloger Regina Coyula [9] sa Voces Cubanas [10] napravio je poveznicu između SOPA/PIPA i djelomičnog zatvaranja FBI-ove stranice za spremište datoteke MegaUpload (španjolsa verzija ovdje [11]). Coyula smatra kako ovakva zatvaranja, a kojih bi bilo i više ako bi se zakon usvojio, ograničavaju pristup znanju i kulturi onim ljudima koji nemaju drugih načina da dođu do njih:
[Američke vlasti], sa optužbama o piratstvu, povrijedile su navodno pravo miljona građana globalnog sela da skidaju sadržaje za koje znaju da ne trebaju – ili ne mogu – platiti.
Iroel Sánchez na La Pupila Insome [12] [es], uspoređuje paradigmu intelektualnog vlasništva u Americi sa kubanskim modelom, ističući pritom pristupačnost kubanskog modela obrazovne i kulturne “demokratizacije” znanja za sve građane:
Cuba, con una formación masiva de profesionales universitarios….no hubiera podido desarrollar [su] capital humano sin una concepción democratizadora y no lucrativa del conocimiento…
Revolucionarna kulturna politika vlade [13] , uvedena 1960-tih godina, proizvela je žučne rasprave o ideološkoj ulozi umjetnika u kubanskom društvu. Ali ona je istovremeno dala snažnu podršku umjetnicima i kulturnim institucijama. Na Kubi je moguće posjetiti nacionalni balet jer karta košta nekoliko pesosa više od karte za kino. Pristup kulturi, znanju i obrazovanju je otvoren za sve građane.
Međutim, kada govorimo o kulturi i znanju stvorenom i razmjenjenom putem interneta, većina kubanaca je u punoj goroj situaciji od bilo kojeg američkog građanina. Osim visokim državnim djelatnicima, znanstvenim radnicima ili akademicima, pristup internetu ostaje krajnje ograničen [14].
Internet je sporno područje na kojem državni organi i službeni mediji osuđuju američki “kibernetički rat” protiv Kube; naizgled neograničen kulturni i znanstveni internetski pejzaž gotovo se ne spominje u javnosti. Kubanske vlasti su izglasale ograničenje upotrebe interneta u cilju, kako se tvrdi, prigušivanja potencijalnih socijalnih efekata internetske slobode političkog izražavanja i gospodarske djelatnosti.
Coyula, na isti način kao i Sánchez, aludira na jedinstvenu ispolitiziranu prirodu kubanske kulturne politike, ali baca i kritičan pogled na ove “demokratizirane” sisteme razmjene znanja. Na kraju Coyula uvodi pojam ravnoteže, po kojem bi interesi tržišta i javnog dobra mogli međusobno biti usklađeni:
Istina je da postoji simbiotska veza između umjetnosti i tržišta koji produkt donosi do potrošača. Ali promatrati umjetnost kao robu je dovelo do promicanja proizvoda dvojbenih kvaliteta na štetu drugih vrijednosti. […] U jednom trenutku se mora ostvariti ravnoteža između ova dva interesa.