Srbija: Par cipela, jedan život

Iako je prošlo petnaest godina od masakra u Srebrenici, general Ratko Mladić, načelnik Generalštaba Vojske Republike Srpske, koga je haški Tribunal optužio za genocid i smrt više od 8000 Muslimana u ovom gradu 11. jula 1995. godine, još nije uhapšen.

Uprkos činjenici da je nekoliko godina kasnije Mladić penzionisan u Srbiji i da je za vreme jedne utakmice srpskog nacionalnog tima iz 2003. viđen na tribinama stadiona „Marakana“ u Beogradu, srpske vlasti tvrde da ne znaju da li se on krije u Srbiji. To očigledno znači da vlast i službe bezbednosti nisu sposobne da izvršavaju svoje dužnosti ili da jednostavno ne žele da ga pronađu i uhapse kako ne bi izazvali nezadovoljstvo među mnogim Srbima koji smatraju da je Mladić nacionalni heroj. Oni iskreno misle da su njegovi oficiri i vojnici, koji su 11 jula 1995. osvojili Srebrenicu, koja je bila pod zaštitom holandskih jedinica UN, i odvojili žene i decu, a onda pobili skoro sve muškarce iz ovog grada i okoline, izvršili pravednu osvetu nad Muslimanima za smrt desetina hiljada njihovih sunarodnika koje su Muslimani ubili u Bratuncu i drugim gradovima u Bosni tokom građanskog rata i Drugog svetskog rata.

Nasuprot njima, u Srbiji postoje ljudi koji slučaj „Srebrenica“ smatraju najvećom nacionalnom sramotom ikad. Među njima su intelektualci, umetnici i članovi brojnih građanskih pokreta iz Beograda kao što su „Škart“, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Žene u crnom. Oni sarađuju sa majkama iz Srebrenice koje su u masakru izgubile svoje najmilije.

Sedmog jula ove godine, oni su u centru glavnog grada održali skup „Par cipela, jedan život“ gde su prikupljali 8372 para cipela (što je prema njima zvaničan broj žrtava) da bi žrtvama iz Srebrenice podigli spomenik u Beogradu.

Na web sajtu „bezimena.org“, blogerka Sonja je objavila saopštenje organizatora koje je izdato krajem juna. Ovde je jedan odlomak:

Akcija je inspirisana međunarodnom inicijativom, u kojoj učestvuju žene Srebrenice. Upravo zbog njihovog učešća i naše želje da se solidarišemo sa njima, organizujemo ovu akciju koja je prilagođena našem političkom i etičkom kontekstu. Akcija je participativna i usmerena prema građanima/kama Srbije, od kojih se očekuje da sami podignu trajni spomenik, kojim će se izraziti solidarnost i odgovornost prema žrtvama. […]

[…]

Pozivamo građane i građanke Srbije da doniraju cipele i u njih ostave svoje poruke namenjene porodicama žrtava genocida. Prilikom donacije treba upisati svoje ime ili ime osobe koja daje cipele. Imena ljudi koji su donirali cipele i njihove poruke biće zabeleženi i upisani u registar, sa idejom da se po izgradnji spomenika, prenesu na spomen ploču.

[…]

Građani su na dugačkom platnu koje je bilo položeno na pločnik duž Knez Mihajlove ulice  mogli ostaviti cipele i poruke. Na platnu je pisalo: “Odgovornost i solidarnost – Žene u crnom za ljudska prava – Žene u crnom protiv rata”.

Zbog pretnji koje su organizatorima uputile ekstremne nacionalističke grupe, specijalne policijske jedinice su obezbeđivale skup. Uoči tog događaja, nacionalističko udruženje „Naši“, izdalo je zvanično saopštenje  u kome je na ciničan način pozvalo građane da dođu u Knez Mihajlovu ulicu i da, zbog ekonomske krize, uzmu cipele sa crnog flora.

Govoreći za Radio Slobodna Evropa, Svetlana Slapšak, antropološkinja i teoretičarka kulture je rekla da su ovakvi potezi desničarskih grupa bili očekivani i da je zbog toga svaka aktivnost koja se odnosi na proces suočavanja sa prošlošću veoma važna dok u Srbiji postoji zaprepašćujuće nizak nivo javne i građanske odgovornosti prema onima koji su najviše patili. Ona takođe misli da bi se vlast mogla smatrati moralno odgovornom zbog toga što ne organizuje slične aktivnosti.

Staša Zajović, predstavnica Žena u crnom i koordinatorka akcije je  rekla:

Poklanjanje cipela označava prihvatanje činjenice da se u Srebrenici dogodio genocid, kao i saosećanja i solidarnosti sa ubijenima.

Ona je dalje objasnila kakvu simboliku imaju cipele:

”Cipele su za mene trag koji su ostavili ljudi u Srebrenici i taj trag je jako važan u mom životu. Cipele su simbol života koji je ubijen i mi imamo nameru da iza svake cipele ostavimo jedan prostor jer ti ubijeni nisu samo mrtve kosti, oni su ljudi čiji su snovi, želje, ljubavi, nemiri ubijeni i, takođe, cipele su simbol kretanja”,

Uprkos prisustvu nekoliko desetina članova nacionalističkih grupa u centru Beograda u isto vreme dok su, prikupljajući cipele, Žene u crnom izražavale svoj ljudski stav o genocidu u Srebrenici, ovaj simbolični performans, koji je održan uoči zvaničnog obeležavanja pomena srebreničkim žrtvama u Potočarima, je završen bez incidenata.

Predsednik Tadić prisustvovao komemoraciji u Potočarima

U memorijalnom kompleksu u Potočarima svake godine se održava ceremonija u znak sećanja na više od 8000 žrtava genocida u Srebrenici. Ove godine tom događaju je prisustvovao predsednik Republike Srbije, gospodin Boris Tadić. Prema BBC-iju na srpskom, on je tom prilikom izrazio žaljenje zbog žrtava i dodao da Srbija neće prestati da traga za počiniocima ratnih zločina, naročito za Ratkom Mladićem.

Ovo je tragedija bošnjačkog naroda, ali i svih ljudi koji su živeli na prostoru bivše Jugoslavije. Ova stranica istorije ne može da se zatvori sve dok ne budu osuđeni svi oni koji su za to krivi.

Ranije ove godine, Parlament Republike Srbije je usvojio Deklaraciju o Srebrenici. Tim povodom, blog „srebrenica-genocid“ je objavio kompletan tekst Deklaracije, i zaključio:

…Sa ovom Deklaracijom, Srbija je zvanično priznala da su Srbi izvršili genocid u Srebrenici u julu 1995…

Iako su neki intelektualci, pravnici i obični ljudi očekivali da će Deklaracija definisati zločin u Srebrenici kao genocid, to se nije dogodilo. Očigledno je da je ključna reč („genocid“) namerno izostavljena u originalnom tekstu zato što u Srbiji ima mnogo onih koji, kao što je već rečeno) negiraju  da je u Srebrenici izvršen zločin, nego to definišu kao pravednu osvetu.

Takođe, mnogo ljudi iz Srbije i Republike Srpske zamera vlastima iz Srbije zato što nikada ne prisustvuju obeležavanju uspomene na 3267 srpskih žrtava koje su brutalno ubijene u Bratuncu 1992. i 1993.

U članku koji je 8. jula 2010. objavljen u beogradskom nedeljniku Pečat, novinarka Anja Vujević je ponudila objašnjenje zašto Tadić ne želi da poseti Bratunac:

Zna Tadić da u Potočarima nema sahranjena nijedna žena i nijedno dete, za razliku od pravoslavnih grobalja u Bratuncu, Srebrenici i Skelanima. I zato je razumljivo da 12. jula ne bude u Bratuncu jer šta bi rekao Milici Dimitrijević čiju decu, petogodišnjeg Aleksandra i desetogodišnjeg Radisava, 16. januara 1993. godine, ubiše isti oni s kojima je dan ranije stajao i kojima se izvinjavao!? Šta bi rekao Cvetku Ristiću koji je kao trinaestogodišnjak ostao bez igde ikog svog, bez oca Novaka (42), majke Ivanke (43), sestre Mitre (18) i brata Miće, ili, malom Brani Vučetiću koji je kao devetogodišnjak odveden u Orićev logor i ostao bez oca, majke i brata!? Kako se suočiti s bolom u očima nesrećnih majki Slavke Matić, koja u pupoljku mladosti sahrani svoje kćeri Snežanu i Gordanu, ili Ivanke Rankić koja i danas na grudima steže sliku ispečenog sina Nenada, ili Marije Jeremić koja još uvek traga za kostima svoga sina Marka, a Radovanu pali sveće, sanjajući da će pored njega ukopati i Marka!? Kako u oči pogledati Anu Mlađenović koja oca Anđelka ni upamtila nije, ali čitav život živi sa spoznajom da su mu odsekli glavu i njom igrali fudbal!? Koje opravdanje naći za sedamdesetšestogodišnjeg Dragomir Miladinović, iz kravičkog zaseoka Ježeštica, koji predugih osamnaest godina nosi dve neprebolne rane – sinove Ratka i Đorđa…

Započnite razgovor

Molimo Vas da se Prijavite se »

Pravila korišćenja

  • Svi komentari se pregledaju. Pošaljite komentar samo jednom jer bi u suprotnom mogao biti prepoznat kao spam.
  • Molimo Vas da se prema drugima odnosite sa poštovanjem. Komentari koji sadrže govor mržnje, nepristojne izreke i lične uvrede neće biti objavljeni.